Finansije i Osiguranje - Hrvatska

Mirovinski fondovi državi plasirali 4,5 puta više novca nego u hrvatske dionice

Dok Hrvatska narodna banka vodi ziherašku monetarnu politiku de facto striktnog valutnog odbora i služi samo kao protočni spremnik za devize, monetarna politika u Hrvatskoj nema mogućnosti poticati rast, razvoj i zapošljavanje privrede mimo poslovnih banaka.

Poslovne banke, pak, u krizi smanjuju kreditiranje privrede i građana te poskupljuju svoj novac zbog percepcije povećanog rizika, tako da u financijskoj panici i privrednoj krizi ni banke ne daju poticaje gospodarstvu.

Poslovne banke ni inače nisu institucije koje bi trebale ulaziti u rizične poslovne pothvate: s jedne strane one rade s tuđim novcem, a s druge strane nisu osposobljene niti imaju vremena za aktivno upravljanje poduzećima ili novim investicijama. Banke, osim toga, ne raspolažu značajnijom kunskom štednjom, budući da građani, poučeni gorkim iskustvom prethodnih inflacija i devalvacija, svaku ušteđenu kunu odmah pretvaraju u eure.

Hrvatska narodna banka pokušavala je ublažavati krizu te poticati proizvodnju i zapošljavanje oslobađajući bankama devizne pričuve i prijeteći da će to oslobađanje uvjetovati usmjeravanjem kredita u proizvodnju, a ne u potrošnju. No, to se pokazalo uzaludnim, i sam guverner Rohatinski se čudio
zašto taj oslobođeni novac u bankama stoji nepotrošen i zašto banke ne spuštaju kamatu. Višak kunske likvidnosti, pak, banke su odmah počele koristiti za špekulaciju devizama, tako da ga je HNB brzo morao sterilizirati. Iz svega toga jasno je da zadaća poticanja gospodarskog rasta, razvoja i zapošljavanja prelazi obveznim mirovinskim i drugim investicijskim fondovima. Samo obvezni mirovinski fondovi prikupljaju kunsku štednju budući da su građani zakonom prisiljeni u njima štediti kune. Istovremeno, dugoročno investiranje fondovima prirodno pripada budući da je mirovinska štednja dugoročni izvor sredstava.

No, i hrvatski mirovinski fondovi, nažalost, umjesto gospodarstva, gotovo isključivo financiraju državnu potrošnju podmirujući manjkove u socijalnim transferima. Mirovinci su državi za tekuću potrošnju plasirali 4,5 puta novaca više nego u kapital hrvatskih tvrtki, ili 21 puta više nego u hrvatske korporativne obveznice.

U hrvatske otvorene i zatvorene investicijske fondove investirali su zanemarujuće malo, čak pet i pol puta manje nego što su uložili u inozemstvo; samo u inozemne investicijske fondove domaći su mirovinci uložili triput više novaca nego u domaće! Već na prvi pogled to je posve pogrešna i promašena politika koja hrvatske financije čini bankocentričnima, a hrvatske poduzetnike sili na financiranje skupim bankovnim kreditima, čije se kamate potom kroz dividendu još i odlijevaju stranim bankama-majkama.